Govor, održan u Rovinju,  u jeseni 2015. ljeta

„Moje srce sliči koferu - u njem tudjina

moje misli sliču kamenu - u njem ulovljena čežnja za domovinom

sjedim ter gledam vlak - beskrajno dužičak je …

nigdor mi ne daje zbogom…

sve othadja, makne u daljinu, ja ostajem

spodoban koferu, napunjen čežnjom pa tužbom u tudjoj riči…“

izvadak iz pjesme „Pjesnik na kolodvoru“ asirsko- austrijskog autora Naum Melo, rodjen u južno-istočnoj Anatoliji.

Ovu jesen doživljavamo humanitarnu tragediju, ka dosiže ča do sjevera Evrope. Slušali smo visti jur misece dugo, ali potresle su nas do duše, kad bišu najdena kola sa 70 mrtvacev. Kod nas u Gradišću. Takorekuć pred placnimi vrati. Sudbine bišu položene u lijes. Dica, žene, muži. Prebranjene perspektive, prodane nade.

Ovo više nisu samo svakodnevne visti od negdje. Ovo su mrtva tijela u naši prostori. Sudbinske slike, koje teško sidu na duši. Slike, koje zbudjaju mnoge druge slike. Slike, vezane uz pitanja.

Kako dugo se još moremo kazati gluhim, slipim, bespomoćnim, prema humanitarnimi dužnosti?

Moremo/smimo prebraniti pomoć?

Ima u nami još dosta kršćanskoga osvidočenja i gdje su naše lične granice?

Hoćemo pokazati kot Evropejci človičje lice ili je strah pred terorizmom veći?

Mogla bih nabrati cijeli red dodatnih pitanj. Konačno moramo odlučiti. Svaki za sebe.

Ponovno u ovi dani prispodabljam sudbinu tisućih biguncev s vlašćom poviješću. Ogledajmo se oko petsto ljet najzad, citiram povijesne dokumente:

Iz vlastelinstva Petrovine kod Daruvara odveli su u ropstvo već od tisuću seljaka.

Iz Varaždinskih Toplica Osmanci zarobili su 500 ljudi.

Iz Pounja na hrvatskoj granici odvlikli su u ropstvo četiretisuć-jednostoipedeset duš.

Iz Slatskog polja, na vlastelinstvu Steničnjaku, otprimili su 500 seljakov.

Peroka Pavšića i ženu Dorku i Mihala njegovoga sina i Pavla brata i ženu Katarinu i Ivana

   i troje dice…

Najednoč dobiju štatistike ime. Lice. Nisu više podatki u neki knjiga. Približu se spodobno onim mrtvacem u dostavni koli.

Spašavajući svoj život doputovali su naši praoci u naše kraje. U Ruskoj postoji navada, da iseljeniki, ljudi, ki ostavu svoju kuću, postavu papuče uz ognjišće. Uzrok vidu u tom, da bi je domovye - domaći duhi - mogli slijediti. Domovye su u narodnom vjerovanju čuvari uspomene i kontinuiteta.

Stoljeća dugo je branila crikva ne samo vjeru naših praocev, nego uz drugo i jezični opstanak. Branila ono, ča je davalo sigurnost pa osjećaj domovine. Ostavili su nam obadvoje kot jerbinstvo/baštinu.

Jezikoslovci su si složni u tom, da je jezik silan inštrumenat. Svakodnevno ima utjecaj na ono, ča mislimo i činimo, ča primijetimo i nač se spominjamo. U diskusiji o azilanti tr bigunci se ova sila posebno kaže. S jedne strane brzo učenje i znanje jezika kot primarni korak, ki otvara šanse prema novom početku tr mogućem udomaćenju, s druge strane pogibel pojedinih procjenjivajućih izrazov:

1980. otiskan je pojam „azilant“ po prvi put u nimškom Dudenu. Jur kratko po tom biše kritično gledan sa strane lingvistov. Ov pojam da bi dilio bigunce u dobre, opravdane i u čemerne tr nevaljane.

Rudolf de Cillia, jezikoslovac na bečkom sveučilišću, tvrdi, da pojam „azilant“ pojedinca ne samo diskriminira, nego da istodobno kaže dvojbu, sumnju ča se tiče uzroka bijega. „Azilanta potvaraju, da zloupotribljava državu ter da si na naš račun očekuje prijatan, ugodan život“ veli de Cillia u razgovoru s novinari dnevnoga lista „Kurier.“ Pojmi kot „socijalni parazit“ potresno spominjaju na

vrime Nacijonalsozijalizma.

Erhard Busek, predsjednik Instituta za Dunajski prostor tr sridnju Evropu, pokaže na pogibel za Austriju ali i za cijelu Evropu u pitanju egzistencije, kad gleda nesposobnost pri odluka i stvaranju. Punim pravom da se stalno citira pripravnost na pomoć pri akutni dogodjaji 1956., 68., pa ne nazadnje pri balkanskom ratu. A danas se vlada trapi sa zakonom, ki bi stopr omogućio potribne odluke.

Mi sami, pojedinci, dostkrat stojimo pred vlašćom granicom. Koliko smo dužni pomoći, koliko je opravdan strah pred situacijom?

Dodatno živimo danas u vrimenu, kada se stoljeća očuvana životna dobra izgubljaju. Ruka u ruku propadaju i jezik i vjera. Kot ljudi trećega tisućljeća moremo birati u supermarketu jezika tr vjere, moremo svaku dob minjati identitet, moremo poseći za onim, ča se kaže već atraktivno, ugodno, komotno, ča je najviše „cool.“ Uzato stalno prezentni strah pred tudjim. Smo se ikada pitali, koliko straha imaju doseljeniki pred našim, ča je njim tudje?

Citiram turskoga germanista, arheologa i novinara Kundeyt Surdum, ki od 1971. ljeta živi u Austriji i podučava tursku dicu:

„Ima mnogo stvari, koje ne razumim, o tvojoj i mojoj vjeri,

bi se nešto preminilo, kad bih bio Jezuš samo človik?

Zač je u Koranu pisano, da je Bog stvorio različne narode, da bih živili u složnosti

bi ada bilo već bojev, kad bi človičanstvo postojalo od samo jednoga jedinoga naroda?“

Sebastian Kurz, austrijski ministar vanjskiv poslov, nima razumivanja za činjenicu „da se mnogi od 7 i pol milijuna kršćansko oblikovani Austrijancev plašu muzlimancev (trenutno oko 500 tisuć),

naime da bih je ovi pretekli. Svaki Kršćan ima slobodu, zeti svoju vjeru ozbiljno.“

Istotako imamo slobodu - napredni človik danas ne voli čuti rič odgovornost - primanja, gajenja materinskog jezika ili njegove propasti.

„A kada i nas nestane, ko panj ostat će živ u ovom svetom tlu grada nam temelj.“ Vladimir Nazor

A Dragutin Tadijanović piše 1981. na Dugom otoku:

„A nema samo jedno more , ima ih više i svako od njih čeka svoj brod i svoje mornare.“

Gradišćanski Hrvati više nisu brod, nego samo neke ribice u vodi. Zadnji svoje vrsti. Nekada su nas slapi/valovi bacili od juga na sjever, da bih se udomaćili u novom morskom koritu. Danas, na pragu minjajućega svita, neki od nas išću svoju domovinu u jeziku. Pravoda, znajuć, da je med 6 i pol tisuć postojećih jezikov polovica ugrožena.

S ovim znanjem nadalje hoću - spodobno učitelju u pjesmi Ivana Goluba „stati bosa i pisati štapom u pijesku“ i u smislu Paja Kanižaja pokušavati „biti mudra na jednom jeziku mjesto bedava na pet.“

Konačno postavljam svoje papuče blizu ognjišća, čekajući domovye, da bi me slijedili…