Kazališće - drame i komedije
1970 - Ako ti je Marko žao, komedija prvi kusić autorice pod muškim pseudonimom „Marko Varga“
1971 - Kupio sam si ženu, komedija slobodno po filmu „Eine Frau Braut für sieben Brüder
1978 - Tužno sedmo ljeto, komedija po sedmeri ljeti hištva se kaže kriza, odmor, dobri tanači,
bal s maskami i drugo pomaže pri obladanju situacije
1983 - Daniel u lavskoj jami, komedija ljeto utemeljenja „Kazališne grupe Cogrštof“ –od sada početo
redovite predstave svako ljeto
1984 - Rebecca, komedija persiflaža na tehnički svit i človičju odvisnost od svakojačkih aparatov
1985 - Elijaš, po zvanju prorok, komedija
tema: okolišni svit u pogibeli, očuvanje stvaranja
1986 - Raskinuti ured, komedija
tema: domovina, iseljivanje
1987 - O Bog, drama, po ideji Avery Cormana
tema: Bog u današnjem svitu, neobičan sastanak med Bogom I žurnalistom prve predstave na „vlašćoj“ pozornici u novom Farskom centru Cogrštofa
1988 - Vitezi, komedija
tema: dvi imaginarne zemlje „Istočnaja“ i „Zapatka“, zagriženi neprijatelji se neobičnimi koraki boru za opstanak
1989 - Tri oci, komedija
slobodno po francuskom Filmu „Drei Männer und ein Baby“
1990 - Gladni, drama
tema: vrhovni političar, raskinut med istinom ter karijerom Prva nagrada pri gradišćanskom naticanju za amatersko kazališće u dredjenoj kategoriji
1991 - Lutke, tragikomedija
tema: nesigurna žena si naruči kod meštra lutak lutke u obliku i veličini onih ljudi, ki nju iz različnih uzrokov plašu
1992 - Bosanac, satira
tema: Bosanac išće kod tudje žene, babe, azil i konačno mogućnost skupnoga življenja
1993 - Tutorica, komedija
tema: pijanstvo, oslobodjenje žene, transcendentni svit
1994 - Dvojšćina, tragikomedija
tema: prvi povijesni kusić autorice, igra kratko pred početkom Drugoga svitskoga boja u Cogrštofu, svadja unutar obitelji, političke bitke, pokus približavanja
1995 - Orao i mačkica, komedija
tema: slobodno po G.B.Shawom „Pygmalion“ – muž pokusi oblikovati ženu po svoji principiji - ženska glavna uloga je žeparka, ka dobene u loteriji ter hoće postati dama
1996 - Stari vuk, drama
tema: osamljenost i zanemarenost staroga človika u današnjem društvu ovu dramu je predstavljalo „ Šibensko kazališće-Mate Gulin“ u Šibeniku i na drugi mjesti Hrvatske
1997 - Kanibali su med nami, farsa zaplitanja, spletke, pomišanja –
u bečanskom hotelu se hoteć/nehoteć sastanu različni ljudi, čija zbivanja su kako-tako jedna s drugimi povezana
1998 - Dan, drama
tema: duševno/duhovno ukočeni, odrašćeni muž, njegova veza prema ženi, učiteljici, nerazumno ponašnje cijele okolice, ne dopušćana ljubav
1999 - Paradižom na holjinstvo, tragikomedija
tema: osamljenost, nepotribnost staroga človika u našem društvu - različni starci se najdu na luksurijoznoj adresi za ljude, ke svit „već ne triba“, različno baraću s novom situacijom
2000 - Mali državni ugovor, komedija
tema: dica u čuvarnici igraju i predstavljaju veliki svit, zrcalu se sudbine, tragike, radosti i žalosti domaćega života
2001 - Sudbina je pemsko platno, komedija
tema: nova mjesta, nove šanse – tri negdašnje kurve se doselu u Gradišće, pa svaka na svoj način išće svoje mjesto u društvu
2001 - Bog mu daj pokoj, komedija
tema: strah, praznovjernost, zvijanost i navade okolo umiranja i smrti, bivši dimnjačar inscenira svoj vlašći pokop, prez da bi na zadnje umro
2002 - Kandidati, komedija
tema: drugi kusić iz cogrštofske povijesti, prosti ljudi, sposobne žene, svakidanji posli, načelnik/rihter, ki ne zna pisat ni štat, zrcalo jur zdavno prošle dobe
2004 - O Bože, drama novo obdjelana tema veze Boga s človikom, ov put igra u Poljskoj
2005 - Romana i Julius, komedija
„Romeo i Julija“ na hrvatski način, njeva najbolja ljeta su prošla, naslonjeno na Kishonovu „Es war die Lerche“
2006 - Umorniki i drugi špecijalisti, komedija kusić, ki se na prvi pogled kaže kot krimić,
se ispostavi kot velika zabluda – mrtvac je snigović
2008 - Jobova kćer, drama
tema: proganjanje židovske obitelji u vrime nacijonalsocijalizma, iseljenje, propast i novi početak – biblijski Job u licu žene zadnji kusić Kazališne grupe Cogrštof
Komentari i reakcije na kazališno djelo
«Ana Schoretits zna obrnuti zrcalo simo i tamo, da kaže ovu ili onu istinu. Tako je čuda puti i s dobrim kazališćem, da ne znamo kade je zaista «zakopana» istina.»
Nikola Bencsics, Hrvatske novine, 24.4.1998
Zač si grem redovito Anin teatr pogledat
Zbog jezika, u kom sam ja odrasao, u kom sam ja vesele i turobne situacije doživio.
Mnogi kusići od Ane imaju jedan tragi-komičan pogled na banalitet i prolaznost života na selu.
Sve ono ča ona opisuje ima nekako resonanc na mene - nekad zbudi, ponekad rasveseli ali i čudakrat turobi. Vidi mi se, da su skoro sve nje peršone poštene, ćutljive – u dobru i u zlu. Sve sanjaju o tom, kako bi njevu životnu situaciju popravile, ali zvećega zaman, zbog ćuti, nemoćnosti i nevridnosti.
Mislim da Ana kroz to, sa čuda ćuti, kritizira on pasivitet društvenoga života naši sel i naši ljudi. Ča mi se jako vidi, da ona nas gledaoce i publiku ne podučava. Ostavi nam prostora, da se mi nekako najdemo sami u karakteri, ke nam ona pokaže kroz nje figure uz zaista dobro igrajuće glumce.
Karolj Palković / kulturni djelač, Trajštof
Za koga igraju naše hrvatske laičke kazališne grupe?
pita Peter Tyran u svojem komentaru u Hrvatski novina pa nabroji nekoliko uzrokov: za narod, za zabavu, za jezično obrazovanje, za igrajuće školovanje u jeziku, za narodnu elitu...
„Imamo seoskih pozornic, ke se dobrim dijelom i uspješno posvećuju komediji i zabavnomu kazališću na višem jezičnom nivou. Pri tom je jur puno važnija i režija i kulise a naravno puno odvisi i o kostimi i od šminke, ods. od ‚maske‘ kako se veli u kazališnom žargonu. Kazališne pozornice u Mjenovu i Novoj Gori su nam odlični primjer za uspješno ostvarivanje.
Imamo naravno i kazališnu scenu, ka želji i drugo uz samo zabavu. Na jednu stranu je to jezični zahtjev, da se želji postići viši jezični nivo. Na drugu stranu da se i svisno gleda i na sadržaj i da se daje poruka. I toga imamo, a jasan je povod za ovo razmišljanje nedavna premijera drame ‚Jobova kćer‘ na pozornici u Cogrštofu. S autoricom Anom Šoretić imamo i dramatičarku, ka ne samo da je otvorila ov segment u kazalšću, nego ga i popunjuje – ča ne znači da ne bi bilo još puno mjesta i za druge autore, dramatičare ovoga žanra.
Izvadak iz prinosa „Krpica domovine“ autora Nikole Benčića u knjigi „Puna zdjela- Volle Schüssel “:
Cogrštofskoj grupi se je ugodalo nešto, možda čudakrat i protiv vlašće volje, ali na nujni pritisak njeve režiserke, da su orijaškimi koraki, od tradicionalne uobičajene, zabavne igre (Ako ti je Marko žao, 1970) zakoraknuli, plašljivo, ali uživajući svoju hrabrost, u naš suvrimeni, moderni, današnjem vrimenu odgovarajući igrokaz. To nije išlo jednostavno. Ne smimo pozabiti, da je ljudska duševnost čvrsto zakvačena u tradiciji, u onom, ča smo si udomaćili, pripitomili, ča nam je nastala prava, ugodna, duhovna domovina, zaštitna koža...
Sve ča je novo se mora obladati, tako sadržaj, jezik, slika na daska, tehnika. No pak družina mora i ljudski funkcionirati, dinamika i odnos moraju štimati. U tomu je režiserka Ana u prošlosti imala zdravoga(!) i jakoga tvrdoglavca i bohema našega društvenoga života na svojoj strani, ki se nije izgubio u općem austrijanskom šiki-miki-društvu, nego je od svoje svete posebnosti poklonio nešto i našem društvu, po svojem najboljem i nesebičnom znanju, a to je bio Evald Pichler, preminuo u zreli ljeti...
Već sami naslovi su, prem grambavosti, ravan put k serioznoj i vrlo uspješnoj amaterskoj kazališnoj družini i smislenomu dosljednomu programu. A poziv u Hercegovac, kot i nagrada „Vasenšteflja/Močvarca“ potvrdjuju takovu slutnju. Od sebe razumljivo bi – možda – imali već božanja, ako bi se orijentirali na tradicionalni, već iskušni, uspješni igra, ke bi i materijalno davale bolji rezultat. Ali onda bi družina izgubila svoj signifikantni karatker i nastala jedna od tuceta, ka vrhunski zabavlja, ali ne duši po suvrimenom žitku. U životu nigdor nima garancije na uspjeh, a kvota nije najbolji tanačnik na grudasto-grambavom putu u budućnost. A jedna od glavnih zadatkov kazališne družine je davati, nuditi, igrati, prikazivati kusić, falat izgubljene domovine, u smislu staromodnoga ognjišća, još starije: črne hiže, u koj su se naši preoci sakupljali na svetke okolo ognja i skupa si povidali i jačili. A med njimi je gorilo nešto ditinjsko, mladenački negrišno, kot da bi si u velikoj i širokoj pusti ili na vrhuncu briga raširili ruke i kanili objamiti cijeli svit.
A Ana? Kade je Ana?
Ana Šoretić, rodjena Pajrić, je rasla na svojem zadatku, izrasla iz našega suroga svakidašnjega, ograničenoga provincijalizma u svit, u nešto – skoro se još ne more točno reći – u svit, u kom se svi susjedi postavu u prvi red ili na razinu, a Ana Šoretić i po sadržaju i po tehniki kot i jeziku načinja špicu i vliče sve skupa u zakvačeni red za sobom. Ona diktira tempo, ona diktira siže, ona daje kip i puno drugoga. O njoj se je puno svega lipoga, kritičnoga, skrivenoga, neizrečenoga, naslućenoga, izmišljenoga, istinitoga i prišivenoga reklo. U principu je sve to naša stvarnost u koj živimo, ka morebit već veli o našem društvu nego o samoj spisateljici. Na fenomenu Ana Šoretić je diplomirala na magistru na sveučilišću u Beču Silke Bilišić (Ana Schoretits‘ Beitrag zur burgenländischen Kultur, Wien, Mai 2006) a znamo da i druge (u Beču i na Rijeki) okupljaju, dražu, fasciniraju, podbadaju nje igrokazi, nje literarni opus. Za naš žepni rječnik, domaću upotribu, moremo sumirajući reći, ona je prominila u biti našu kazališnu scenu. Mi moremo i najzad, mi moremo i u našu staru prošlost ali na putu u suvrimenu igru gradišćanskohrvatskoga posebnoga kazališća će Ana Šoretić uvijek stajati kot monument...
U čemu je fascinacija? U različni, šaroliki sadržaji, tema, ke nas povezuju s opće-ljudskom tematikom i otkrivaju napetost med poli ljudskoga ponašanja. U ostvarenju, tehniki, u atmosferi s kojom nas ona začara. Ali najveć u jezičnom razvitku. Ona nam daje na tom polju veliku ganjku, zapravo jezični put od iz srca i trbuha govorenoga domaćega djialekta do visoke skupne razine gradišćanskohrvatskoga jezičnoga vidokruga. Ki se ne puti u jezični sviti, ni ne zna, da su to dvi velike različne krajine, ke moru postojati jedna uz drugu i da je mukotrpan put izbrušenoga, do osvidočenja, plemenitim, slasnim sadom zacipljenoga stabla...
Ako si predstavimo put od Cogrštofa do Jadranskoga morja, a to je ipak široka cesta, onda smo prešli prik različnih literarnih svitov. Takovu jezičnoliterarnu stazicu je ona prešla. No ne, ne da bi se ona bila odrekla svojega domaćega, ona ga je oplemenila, istribila od kamenčikov, divljega simena i stavila dijamante na prazna mjesta (izreke) i smetlja (zaminila tudjice našimi starimi originali) i pokazala, kako naš jezik , kroz vijeke star zna svititi... A ta put je ona sama prešla od stepena na stepen (i teško joj je spalo), a ta put joj se je nametnuo iz logično-ćutljivoga razumivanja jezika sa zaključkom: To nam je jedini put ako si kanimo očuvati, braniti, spasiti naš najdraži narodni kinč, naš jezik, našu skritu, raspetu duševnu domovinu.
Ne prihvaćamo vašu odluku – prosim vratite se na pozornicu
pod ovim naslovom je na drugoj strani Hrvatskih novin napisao glavni urednik
Petar Tyran svoj komentar u rubriki „Moje mišljenje“ - pokraćeno
Moram priznati, da me je Ana Šoretić, pogodila na „krivoj nogi“, bolje rečeno za krivi čas i u krivom službenom odnosno u duševnom raspoloženju. Bila je to najprvo kratka vist na radiju a pak i intervju a stigao je i kratak nje mejl, da je sada konac, kraj i da će se raspustiti Kazališna grupa Cogrštof. Mene je to pogodilo u trenutku, kada nisam mogao ni odsapati od posla…
Ovo nije oprašćanje samoga sebe, nego je obrazloženje, zač sam stoprv sada, kad mi se je u dvi tri malo raspušćeniji i manje opterećeni dani razbistrila glava i pamet, i kad sam sam sebi rekao i vikao u moj kompjutor preda mene i uzbudjeno tropao u tastaturu: ne, ne prihvaćam da je Ana Šoretić, da su Cogrštofci prestali s kazališćem! Je li će me gdo slušati odnosno čitati, ne znam. Ali ne morem drugačije, nego da dignem svoj nemoćni glas i da dovikujem Pajrićevoj Ani i Šoretiću i Alvini Zakall i Kristi Lang i Pepiju Zakall i Karliju Klikoviću i …: Ne slažem se s vašom odlukom! Vjerojatno ću ju poštivati, moguće da ću tolerirati, da vas, i sve druge već ne vidimo na pozornici. Ali mirovati neću, da vas pri svakoj nek mogućoj priliki spomenem i opomenem, da se ne morete, da se ne smite „spuknuti.“
Moguće da su vam ovo preteške, pregrube riči, ali sam ionako jur žrkao kredu, da bi ispalo ovako blago kako jest. Na ovom mjestu vam se zahvaljujem – a s manom sigurno i puno, puno drugih vaših gledateljev, obožavateljev – da, i kritičarov i oni ki su ponekad znamda i morgovali i si nabrusili jezik. Zahvaljujemo vam na tom ča ste činili, djelali, postigli, ča ste sebi i drugim izvojevali i čim ste nas obogatili, oduševili, ponekad znamda i razjadali, čim ste nas zabavljali i da ste nas svako ljeto nanovič „prisilili“ da bi doputovali u farski dom u Cogrštof. Nismo si jednostavno mogli lajstati, dozvoliti, da ne vidimo najnoviju vašu kazališnu produkciju.
A sada da neka bude sa svim ovim gor, gotovo, kraj, konac, „aus-schluß-fertig“? Ne prihvaćam, s dopušćenjem draga Ana, dragi Helmut i ostali, drage glumice i dragi glumci, mladi i starji, početniki i zreliji, „zeleni“ i zviti kao i iskušeni na cogrštofskoj pozornici! Prosim vas, željim, kanim da se vrnete na pozornicu. Ako ste se pak ionako jur odlučili, i samo čekate na to, da vas još gdo pehne ta zadnji korak na daske pred zastorom, onda evo: pešem vas – a s manom i drugi. Ako je potribno ćemo vas i vlići, ali na svaki način vas prosimo: Vratite nam se tamo, kade ste se i vi tako dugo tako dobro ćutili – na pozornicu!
Čitanja u izvodima
Beč –
Literarna kuća, Parlamenat, Centar Gradišćanskih Hrvatov, Kazališće „transit“, Secesija,
Stara vijećnica Liesing, Muzej moderne umjetnosti/Palais Liechtenstein, „Scena Beč“,
Klub Štefanski trg 4, Tehničko sveučilišće, Interkult-Teatar, Obrazovna kuća Lainz, Kolping-kuća Mariahilf, Farska biblioteka Bisamberg, Obrazovna kuća Neuwaldegg, Knjižara Ljubo Weiss
„Kuća umjetnikov“/Künstlerhaus...
Innsbruck – Kulturna kavana Bierstindl, Novo sveučilišće, „Bijeli križ“
Solnograd – Kulturni prostor „Nonntal“
Linz – Stifter-kuća
St. Pölten – pri otvaranju nove „Kuće za svetačne igre“
Zell a.d.Pram, Gornja Austrija – Društvo prevodilcev
Mödling – Obrazovna kuća St. Gabriel
Celje (Mariazell) – Glavni trg, Štajerska zemaljska izložba
Fresach/Koruška
Gradišće –
Čelajev malin/Uzlop, KUGA Veliki Borištof, Literarna kuća Matrštof, OHO Borta, Umjetničko selo Neumarkt a.d.Raab, Dvorac/Novi Grad, Gornja Pulja, Svetica za Jezerom, Tarča, Filež,
Sv. Margareta/Kamenolom, Dvorac Schlaining/Solunak...
Željezno: Pedagoška visoka škola, Dom susretov, Saborski Klub, Zemaljski muzej, Rotary-Klub, Dvorac Esterházy, Kulturni centar, ORF-Velika dvorana, Kafić Central, Raiffeisen-banka/Svetačna dvorana...
I n o z e m s t v o
Nimška/Njemačka – Frankfurt/Literarna kuća,
Magdeburg/Gradska biblioteka i „Oskar-Linke-Škola“
Hrvatska -Zagreb/ Austrijski kulturni institut, Društvo hrv. književnika, Velesajam knjig „Interliber“, Fotoklub Zagreb, Matica,
Bjelovar/Gradska biblioteka
Koprivnica/Podravina
Podstrana/Dalmacija
Rovinj/Istrija
Preko/Ugljan
Dubrovnik/Dalmacija/Ured Matice
Mošćenička Draga/Istrija - SIPAR
Madjarska –
Sambotel/ Pedagoška akademija, Kaštel Novákpuszta
Slovačka –
Požon/Bratislava, Gradska biblioteka, „Klub Femina“
Šenkvice